strana broj dva

Sviječe sam ugasio, noć je već poodavno stigla, spustila se pred prozore, te takođerzvane penđere, a ja evo sjedim i zoru čutim. Utonuo u san, najljepši na svijetu, jer tebe, svoju dragu ću sniti...

Mada kada se probudim, kada oči otvorim, ja ipak tužan ću biti. Oduvijek ostaje ona stara boljka, ali istinita - bolje je voljeti i ne biti voljen, nego nikada ne voljeti. A osim toga ima i ova nova - odkako je sanjam sve češće, sve više spavam...

Ali tako je naizgled pronaći neću moći.

I odjednom - Jesen je!