Uvijek je teško sve iz ponova, gdje započeti? I ovo mi je škola, ta čudesna pjesma od Gibbonija je tek izašla na radiju kada sam ja razmišljao ovako. Da će sve za manje od pet godina da se promijeni, to tada, te davne 2000 i neke nisam znao.
Toliko toga je rečeno, a onda opet se rodi ta neka nova iskra i onda shvatimo da je toliko toga ostalo ne izrečeno i nekazano. Ipak za tu iskru nije ni čudo, niti sam bio iznenađen, pa jesen je na pragu, čeka, jer poslije ove sedmice će i ljedo da oficijelno pozdravi sve nas (ljubitelje) i onda ga neće biti do naredne godine.
Iskra, pet slova, ona, tri slova, ali pak te dvije riječi skupa i u stomaku mi se sve okreče. Misli odlutaju njoj, ja dozovem njenu sliku u mislima, naravno neku daleko ljepšu verziju i uzvišeniju nego što bi ona ili bilokoja druga to mogle da ikada budu. Ipak u mislima, ja bih mogao to raditi vječno, a ime joj nikada ni ne spomenuti.
Kada pogledam u te ipak nekako nevine oči, ja onda ne vidim ženu, ne lice, nos, glavu, struk, ruke ili šta li već, ja vidim tu ljepotu koja kao da zrači, ipak prolazna. I nepravda je znam što moja nije, samo moja i ničija više.
Na pragu moga srca je toliko imena urezano, pitam se da li će i jedno do samoga srca stići... Ali tada još nije bilo vrijeme da saznam sve ovo što sada znam.
Toliko toga je rečeno, a onda opet se rodi ta neka nova iskra i onda shvatimo da je toliko toga ostalo ne izrečeno i nekazano. Ipak za tu iskru nije ni čudo, niti sam bio iznenađen, pa jesen je na pragu, čeka, jer poslije ove sedmice će i ljedo da oficijelno pozdravi sve nas (ljubitelje) i onda ga neće biti do naredne godine.
Iskra, pet slova, ona, tri slova, ali pak te dvije riječi skupa i u stomaku mi se sve okreče. Misli odlutaju njoj, ja dozovem njenu sliku u mislima, naravno neku daleko ljepšu verziju i uzvišeniju nego što bi ona ili bilokoja druga to mogle da ikada budu. Ipak u mislima, ja bih mogao to raditi vječno, a ime joj nikada ni ne spomenuti.
Kada pogledam u te ipak nekako nevine oči, ja onda ne vidim ženu, ne lice, nos, glavu, struk, ruke ili šta li već, ja vidim tu ljepotu koja kao da zrači, ipak prolazna. I nepravda je znam što moja nije, samo moja i ničija više.
O jeseni "toliko močna",
o dušo razorena,
o druže Jesenjinu,
davno preminuli,
da li sada sa neba na mene gledaš, češkaš se po kosi i smješiš se,
da li suosječaš?
o dušo razorena,
o druže Jesenjinu,
davno preminuli,
da li sada sa neba na mene gledaš, češkaš se po kosi i smješiš se,
da li suosječaš?
Na pragu moga srca je toliko imena urezano, pitam se da li će i jedno do samoga srca stići... Ali tada još nije bilo vrijeme da saznam sve ovo što sada znam.
No comments:
Post a Comment