strana broj dva

Sviječe sam ugasio, noć je već poodavno stigla, spustila se pred prozore, te takođerzvane penđere, a ja evo sjedim i zoru čutim. Utonuo u san, najljepši na svijetu, jer tebe, svoju dragu ću sniti...

Mada kada se probudim, kada oči otvorim, ja ipak tužan ću biti. Oduvijek ostaje ona stara boljka, ali istinita - bolje je voljeti i ne biti voljen, nego nikada ne voljeti. A osim toga ima i ova nova - odkako je sanjam sve češće, sve više spavam...

Ali tako je naizgled pronaći neću moći.

I odjednom - Jesen je!

na tvojim usnama moje ime biva

Uvijek je teško sve iz ponova, gdje započeti? I ovo mi je škola, ta čudesna pjesma od Gibbonija je tek izašla na radiju kada sam ja razmišljao ovako. Da će sve za manje od pet godina da se promijeni, to tada, te davne 2000 i neke nisam znao.

Toliko toga je rečeno, a onda opet se rodi ta neka nova iskra i onda shvatimo da je toliko toga ostalo ne izrečeno i nekazano. Ipak za tu iskru nije ni čudo, niti sam bio iznenađen, pa jesen je na pragu, čeka, jer poslije ove sedmice će i ljedo da oficijelno pozdravi sve nas (ljubitelje) i onda ga neće biti do naredne godine.

Iskra, pet slova, ona, tri slova, ali pak te dvije riječi skupa i u stomaku mi se sve okreče. Misli odlutaju njoj, ja dozovem njenu sliku u mislima, naravno neku daleko ljepšu verziju i uzvišeniju nego što bi ona ili bilokoja druga to mogle da ikada budu. Ipak u mislima, ja bih mogao to raditi vječno, a ime joj nikada ni ne spomenuti.

Kada pogledam u te ipak nekako nevine oči, ja onda ne vidim ženu, ne lice, nos, glavu, struk, ruke ili šta li već, ja vidim tu ljepotu koja kao da zrači, ipak prolazna. I nepravda je znam što moja nije, samo moja i ničija više.

O jeseni "toliko močna",
o dušo razorena,
o druže Jesenjinu,
davno preminuli,
da li sada sa neba na mene gledaš, češkaš se po kosi i smješiš se,
da li suosječaš?

Na pragu moga srca je toliko imena urezano, pitam se da li će i jedno do samoga srca stići... Ali tada još nije bilo vrijeme da saznam sve ovo što sada znam.

Nisam znao kako, ali poljubit te htjedoh...

*prica iz te davne 2007 godine

Rubovi ili kuti tvojih usana (kako kome volja) su me skoro kao zabranjeno pozivali. Ti si bila toliko mršavija od mene, a ja sam bio tako daleko. Ali šta da radimo?
Da sam ja bio taj neko iz drugog vremena i da nisam bio kao zabranjeno voće, mogli smo se možda skupa i oznojiti.

Sudbina je ipak jedna tako značajna, mada neznačajna tačkica u tome nekom već odnekud ispisanom tekstu što ga životom nazvahsmo. On ipak eto traje, koliko traje, a mi tu baš ništa ne -možemo. Ipak u rijetkim trenutcima sreće, ta tačkica ukoliko nam je naklonjena pozitivno, mi je itekako cijenimo i volimo i šta više uvažavamo.

Kada se meni naklonila ta tačkica nisam je baš htio prihvatiti neznajući da je onaj pokraj tebe ipak bio samo tvoj brat, a ja nisam bio tek jedan više u tom nizu prolaznosti.

Na kraju te ipak odlučih poljubiti i sve zbunjenosti i zablude i pogrešno tumačenje zabranjenog voća su nestale, kao i mnogo proteina, ugljikohidrata i kalorija tih narednih nekoliko života.

Zimska paranoja

Prijatelju stari, evo pricam ti pricu,
inspiracija je dosla tik ono pred kraj zime,
mozda sam ja ostario,
a mozda i zbog promijene klime...

Inace inspiracija za pisanje tik pred jesen dodje,
a proljetnim dolaskom, ista nekako prodje,
mada pisao sam ja i ljeti, ali hajd se toga sjeti?
Sta li mi tek za novu jesen prijeti?

Ni stihovi vise nisu, sto ni prijatelji nisu,
Nista vise nije, kazu i misle da drugi lazu,
pa i ne moze biti kao sto je bilo,
dok smo bili mladi vise se i plesalo i pilo...

Ali to nisu bila neka druga vremena,
ljepsa, manje siva, vise sarena,
ne tece vrijeme, mi starimo, prijatelju stari...
za vremenom marimo, vrijeme za nas ne mari...

Zato sta nama preostalo jeste,
kupiti zirafu, slona i noja
zivjeti svoj zivot, pisati kojesta,
raditi nesto i cekati da prodje ova zimska paranoja!

Hajd zivjeli