Eart and water and fire and wind song

drawing by François Maleval

I can pray
I can hope
I can live
I can bee,
but can t anything without you!

I am an artist
I am an genius
I have a god-complex
I am the best
I am anything,
but without you I am nothing!

I can fall
I can rise
I can have it
I can loose it
I can die, too
but I can t loose you!

I can do so much
I do nothing
I can think
I can stop
The best I ever do,
I can t stop lovin` you

And what else do a man need?
True love is what him feed!
He just have to understand it...
And I did... it is true,
because I know I love you!!!

To foster a child

Desperately in need
Helpless out there
Someone has to come
to take care of it
and to feed...

Cleaning after,
sometimes it scream
without a reason
there will be laughter...
after all.

Poor little nanny,
caretaker,
selfless,
there is just few like you,
out there are not many,
maybe you are the only one.

To foster a child,
in a desperate land
called home,
no to everyone...
it is like holding sand,
in the huge wild.

Ride with me,
endless need,
happy, sad, so mad,
crazy, but humdrum,
to be somewhere else,
or just to be.

Morning blues

It was once a drunken morning,
a new planet has been born,
with black coffee, with black sky,
with no love,
so why denie...

When the clock turns around,
the hills were formed,
there was no ground,
the birds were black,
and no way back.

What a stupid morning,
on this planet so old,
a big man s drinking,
he has no hair,
his had was not shaved,
just a little bit bold.

And in the evening,
even during the night,
the sun goes up,
and black becomes light,
a star is shining,
shining so bright.

It is just a song,
soemthing like morning blues.

Tonight

Not on the left,
No right size...
Alone,
The bad is bigger,

I pull the trigger,
And what else...

No-one on the right,
sleep well,
sleep tight,
okay, all right.

Still not what it is!
Or what it should be!

stubby wings

What I gained I lost,
what I had I never loose,
What I have lost I never had have!

I can fly, over the stars,
It is just a shortcut to find yourself.
But cut my wings and I will be struggling.
Maybe I will even die.

The perennial night will close the final door,
The furphies will become alive,
a dove will fly,
but what I have imagine, it still will die!

Once I have canopied my thoughts,
once you have sepulchred what I am,
once i am inhumed... just cut off my poor, stubby wings.

What else to tell!

To die

YES
You do die only once!

People that almost died
they did actually not!
They just tried!

When you die - it is over,
No new tries - what you did
you did
now it` s over.

What is next,
non living person know
we invent or guess,
a lot of questions,
a lot of stress...

but why?
we only have to learn to use the time we have... NOW!
so use it - we do not know how!!!

still
we can try...

strana broj dva

Sviječe sam ugasio, noć je već poodavno stigla, spustila se pred prozore, te takođerzvane penđere, a ja evo sjedim i zoru čutim. Utonuo u san, najljepši na svijetu, jer tebe, svoju dragu ću sniti...

Mada kada se probudim, kada oči otvorim, ja ipak tužan ću biti. Oduvijek ostaje ona stara boljka, ali istinita - bolje je voljeti i ne biti voljen, nego nikada ne voljeti. A osim toga ima i ova nova - odkako je sanjam sve češće, sve više spavam...

Ali tako je naizgled pronaći neću moći.

I odjednom - Jesen je!

na tvojim usnama moje ime biva

Uvijek je teško sve iz ponova, gdje započeti? I ovo mi je škola, ta čudesna pjesma od Gibbonija je tek izašla na radiju kada sam ja razmišljao ovako. Da će sve za manje od pet godina da se promijeni, to tada, te davne 2000 i neke nisam znao.

Toliko toga je rečeno, a onda opet se rodi ta neka nova iskra i onda shvatimo da je toliko toga ostalo ne izrečeno i nekazano. Ipak za tu iskru nije ni čudo, niti sam bio iznenađen, pa jesen je na pragu, čeka, jer poslije ove sedmice će i ljedo da oficijelno pozdravi sve nas (ljubitelje) i onda ga neće biti do naredne godine.

Iskra, pet slova, ona, tri slova, ali pak te dvije riječi skupa i u stomaku mi se sve okreče. Misli odlutaju njoj, ja dozovem njenu sliku u mislima, naravno neku daleko ljepšu verziju i uzvišeniju nego što bi ona ili bilokoja druga to mogle da ikada budu. Ipak u mislima, ja bih mogao to raditi vječno, a ime joj nikada ni ne spomenuti.

Kada pogledam u te ipak nekako nevine oči, ja onda ne vidim ženu, ne lice, nos, glavu, struk, ruke ili šta li već, ja vidim tu ljepotu koja kao da zrači, ipak prolazna. I nepravda je znam što moja nije, samo moja i ničija više.

O jeseni "toliko močna",
o dušo razorena,
o druže Jesenjinu,
davno preminuli,
da li sada sa neba na mene gledaš, češkaš se po kosi i smješiš se,
da li suosječaš?

Na pragu moga srca je toliko imena urezano, pitam se da li će i jedno do samoga srca stići... Ali tada još nije bilo vrijeme da saznam sve ovo što sada znam.

Nisam znao kako, ali poljubit te htjedoh...

*prica iz te davne 2007 godine

Rubovi ili kuti tvojih usana (kako kome volja) su me skoro kao zabranjeno pozivali. Ti si bila toliko mršavija od mene, a ja sam bio tako daleko. Ali šta da radimo?
Da sam ja bio taj neko iz drugog vremena i da nisam bio kao zabranjeno voće, mogli smo se možda skupa i oznojiti.

Sudbina je ipak jedna tako značajna, mada neznačajna tačkica u tome nekom već odnekud ispisanom tekstu što ga životom nazvahsmo. On ipak eto traje, koliko traje, a mi tu baš ništa ne -možemo. Ipak u rijetkim trenutcima sreće, ta tačkica ukoliko nam je naklonjena pozitivno, mi je itekako cijenimo i volimo i šta više uvažavamo.

Kada se meni naklonila ta tačkica nisam je baš htio prihvatiti neznajući da je onaj pokraj tebe ipak bio samo tvoj brat, a ja nisam bio tek jedan više u tom nizu prolaznosti.

Na kraju te ipak odlučih poljubiti i sve zbunjenosti i zablude i pogrešno tumačenje zabranjenog voća su nestale, kao i mnogo proteina, ugljikohidrata i kalorija tih narednih nekoliko života.

Zimska paranoja

Prijatelju stari, evo pricam ti pricu,
inspiracija je dosla tik ono pred kraj zime,
mozda sam ja ostario,
a mozda i zbog promijene klime...

Inace inspiracija za pisanje tik pred jesen dodje,
a proljetnim dolaskom, ista nekako prodje,
mada pisao sam ja i ljeti, ali hajd se toga sjeti?
Sta li mi tek za novu jesen prijeti?

Ni stihovi vise nisu, sto ni prijatelji nisu,
Nista vise nije, kazu i misle da drugi lazu,
pa i ne moze biti kao sto je bilo,
dok smo bili mladi vise se i plesalo i pilo...

Ali to nisu bila neka druga vremena,
ljepsa, manje siva, vise sarena,
ne tece vrijeme, mi starimo, prijatelju stari...
za vremenom marimo, vrijeme za nas ne mari...

Zato sta nama preostalo jeste,
kupiti zirafu, slona i noja
zivjeti svoj zivot, pisati kojesta,
raditi nesto i cekati da prodje ova zimska paranoja!

Hajd zivjeli